Goran Knežević
Universität Trier, Deutschland
02. listopada 2002. – 01. prosinca 2002.
|
Prijava na natječaj Na IAESTE natječaj prijavio sam se na nagovor cimerice jedne svoje prijateljice. Njena cimerica naime je članica osječkog ogranka IAESTE – a i vrlo je uporna osoba. Sjećam se kako je rekla da su mjesta za matematičare uglavnom slabo zastupljena na njihovim razmjenama te da je ovo moja prilika. Uvjeravala me je nekoliko dana i na kraju sam popustio. Mislio sam kako od toga ionako neće biti ništa pa sam ispunio formulare i predao ih na procesiranje. Na moje opće iznenađenje dobio sam pravo na to mjesto matematičara u koje je osječko Sveučilište dobilo u studentskoj razmjeni! Bio sam drugi na natječaju, ali osoba koja je bila prva nije mogla pristupiti razmjeni jer je u terminu trajanja razmjene trebala pohađati nastavu! Razmjena je podrazumijevala dvomjesečni boravak u BR Deutschland, Universitaet Trier od 02.10.2002. – 01.12.2002. Nakon objave rezultata natječaja pristupio sam prikupljanju tražene dokumentacije (o poznavanju stranog jezika, prijepis ocjena, preporuke dvaju profesora matičnog fakulteta i sl.). Put za Trier Tijekom ljetnog semestra 2002. godine uspostavio sam čvrste e – mail kontakte s IAESTE ogrankom u Trieru. Pomoću interneta, koji se pokazao nezamjenjivim, isplanirao sam put s vremenskom preciznošću do na jedan sat, te tako upoznao svoj odbor za doček s točnim vremenom dolaska na kolodvor u Trieru. Put je bio iscrpljujuć. Ulazak u autobus u Slavonskom Brodu i s kraćim prekidima izlazak iz njega nakon 18h na improvizirani kolodvor u Mannheimu. Odatle taksijem do željezničkog kolodvora, a nakon toga vlakom do Triera! Poprilično fascinantno je bilo kako se čovjek uspije snaći u novoj sredini onda kada mora. Očiti primjer toga je bila situacija sa razglasom na kolodvoru. Vlak kojim sam trebao ići do Triera nije došao na objavljeni peron. U polupanici, zatrpan torbama, jurio sam prema info – pultu. U toj žurbi, gužvi i žamoru, ni danas mi nije jasno kako, uspio sam razumjeti glas na razglasu kako objavljuje peron i kolosijek na koji treba doći vlak. A danas to isto ne razumijem kada objavljuju kod nas, na materinjem jeziku. U Trieru su me dočekale dvije predstavnice lokalnog ogranka IAESTE–a i pomogle mi da se smjestim u studentski dom. Prvi dojmovi Od njih sam dobio plan grada, raspored autobusnih linija i brdo korisnih savjeta. Sam studentski dom slovi kao jedan od starijih i lošijih u gradu. Naravno ja to ne bih primijetio. Osim dijeljenih kupaonica na koje sam već naviknuo boraveći u studentskom domu u Osijeku, sve drugo je bilo poprilično dobro. Jednokrevetna soba, sa umivaonikom i frižiderom i ultra brzim internetom. Odlično opremljena zajednička kuhinja, TV soba s projektorom, prostorija za stolni tenis, prostorija sa biljarskim stolom, tulumara koju su popularno zvali Kripta... Sve to za samo 150€ mjesečno. Što je zbilja sitnica jer se od IAESTE Germany dobiva 615€ mjesečno i to se pokazalo više nego dovoljno! Grad Trier smješten je blizu granice s Luksemburgom, na obalama rijeke Mosel, u vinskoj regiji Njemačke. Otprilike je veličine Osijeka. Kažu da je među najstarijim gradovima u Europi. Ali je vrlo moderan i ažuran. Čak sam mogao kupovati Večernjak, doduše s danom zakašnjenja. Gradski prijevoz obavlja se autobusima koji su njemački precizni. Svako autobusno stajalište ima LC zaslon na kojem pišu informacije o vremenu dolaska sljedećeg autobusa te o njegovom krajnjem odredištu. Sveučilište Do sveučilišnog kampusa trebalo mi je otprilike pola sata; deset minuta pješke i još dvadeset autobusom. Kampus je smješten van grada i prvi dojam je bio otprilike ovakav: kad li sam napustio Zemlju? Fascinantan kompleks kojim dominira knjižnica, središnja zgrada oko koje se nalaze zgrade sveučilišnih odjela. Većina odjela spojena je zračnim tunelom s knjižnicom. Naravno tu je i studentska menza. Knjižnica me se najviše dojmila. Obujam knjiga je nevjerojatan, sadrži gotovo sve relevantne knjige za zastupljene znanosti (postoji čak i američki Ustav i zakoni). Podijeljena je prema granama znanosti i to tako da se dijelu knjižnice vezanom uz npr. kemiju odmah pristupa po ulasku iz zračnog tunela koji povezuje zgradu odjela kemije sa samom knjižnicom. Tako jednostavno i funkcionalno. Sva računala, svi printeri i svi fotokopirni uređaju su umreženi. Tako da npr. svoje dokumente možete s fotokopirnog uređaja (ili računala) u bilo kojoj zgradi poslati na ispis na bilo koji printer (ili fotokopirni uređaj) u bilo kojoj drugoj zgradi. Mentorica, rad, izlaganje Zahvaljujući putokazima, lako sam pronašao zgradu matematike i upoznao prof. dr. sc. Susanne Dierolf, svoju mentoricu. Od nje sam dobio člansku iskaznicu za sveučilišnu knjižnicu, magnetsku karticu za fotokopirne uređaje te ključeve od kabineta (?!?!!) kojeg sam dijelio s jednim domicilnim studentom na doktorskom studiju. Dobio sam slobodu da sam odlučim što bih želio proučavati pa sam se posvetio onom što mi je u tom trenutku bilo od interesa: splajn funkcijama. S profesoricom Dierolf sastajao sam se svaki tjedan ponedjeljkom i još po potrebi, kada je ona strpljivo slušala što sam radio, odgovarala na moja pitanja, čitala moje rukopise (i dosta toga popravljala). Profesorica Dierolf je bila moja mentorica, ali i puno više od toga. Za vrijeme mog boravka u Trieru pokazivala je veliki interes i brigu za moj društveni život uopće. Vidjelo se da je željela da mi boravak u Trieru bude lijepa uspomena i na tome sam joj zahvalan. Nakon osam tjedana, za kojih je moj rad na splajn funkcijama dobio i glavu i rep, profesorica Dierolf je posljednji tjedan upriličila jednu vrst seminara, na kojem sam u sat i pol vremena izlagao o svojim rezultatima. Slušači su bili uglavnom njezine kolege i kolegice pa ne moram ni spominjati o kakvoj je tremi tu bilo riječ. Ali sve je prošlo odlično, s nekoliko podpitanja i u vrlo ugodnoj i opuštenoj atmosferi. Dojmilo ih se što sam izlagao iz glave, bez pomoćnih papira. Zaključak Na kraju bih dodao nekoliko stvari. Nevjerojatno je koliko puno piva Njemci mogu popiti. Još nevjerojatnije je koliko je malo piva potrebno da se napije dvadeset Amerikanaca. Na moju veliku žalost, dan nakon mog odlaska održao se službeni sveučilišni tulum. Najveći tulum godine u Trieru. A ja sam se za to vrijeme truckao u autobusu na putu za Lijepu Našu. |